* U ATELJEU1. VENERE2. ANĐELI3. FIGURE4. OBJEKTI5. ANIMALIZAM6. SKULPTURE U PARKU7. SKULPTURE8. PORTRETIPRESS-INFO-FOTOO UMJETNIKU
 
DVA PETRA, vezani generacijski, oboje rođeni 1975. godine pripadaju mlađoj generaciji hrvatskihkipara koji su 90-tih godina brusili umjetnički zanat i oslobađali umjetnički duh na Akademiji likovnihumjetnosti u Zagrebu.
Iako pričaju različitim petskim jezikom spaja ih ista strast prema oblikovanju, ukidanjem tradicionalnih likovnih normi i sadržaja do ruba krajnje stilizacije forme.
Oboje posjeduju visoki senzibilitet prepoznavanja zarobljene snage i moći prirodnih materijala (kamen, drvo) koji njihovom intervencijom dobivaju jedan novi, dublji smisao koji priča život u njihovoj jednostavnosti, punoći i vedrini.Njihove italističke skulpture odišu elegancijom, jednostavnošću oblika, toplinom bez arativnih doslovnosti i ponuđenih rješenja pružajući nam slobodu da sami interpretiramo njihovu simboliku do slojeva koje sami možemo dokučiti na osnovi vlastitih stečenih znanja.

Pula, Galerija SKUC, 19.10.2014. - 4.11.2014. ( P.Dolić, P.Hranuelli)
Povjesničarka umjetnosti Kristina Tamara Franić

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------




Skulpture - Petar Dolić, Petar Hranuelli, Vedran Staničić, Marina Stoponja

Branko Ružić je šezdesetih godina prošloga stoljeća, tragajući za preobrazbom tradicionalne forme, uvođenjem novih kiparskih sadržaja, brisanjem granice između malih i velikih tema, otvorio svojim djelom vrata mnogim kiparima mlađe generacije. Ideja nam je svake godine, njemu u čast, a u prigodi godišnjice njegove smrti, predstaviti kiparski opus nekog od umjetnika koji baštini bogato naslijeđe, i Ružića ali i ostalih graditelja hrvatske kiparske povijesti.

Ovaj put radi se skupnoj izložbi četvero umjetnika naizgled različitih poetika i kreativnih izražajnih mogućnosti, kojima je, međutim, zajednička nepresušna stvaralačka strast, koja svoje uporište nalazi u sentenciji „Kamen se ne može obrađivati maglom“ ( V.Mačukatin). Cilj njihovog djelovanja je stvoriti čist oblik i čvrst,moćan volumen. Oni su od onih čija djela svjedoče da je baština moderne umjetnosti nepotrošena.
Petar Dolić, Petar Hranuelli, Vedran Staničić i Marina Stoponja u čvrstoj su sinergiji unatoč različitosti njihovih umjetničkih poetika. Okupljeni u neformalnu grupu čiji je „dobri duh“ kipar Hranuelli, koji u svojoj Galeriji u Stenjevačkoj ulici ne samo da izlaže i prezentira javnosti njihova djela, nego i organizira umjetničke susrete i druženja, ovdje se predstavljaju sa svojim recentnim radovima....


Romana Tekić
Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda
Likovni salon "Vladimir Becić"
"Skulpture"
Petar Dolić, Petar Hranuelli, Vedran Staničić, Marina Stoponja
7. listopad — 15. prosinc 2014.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------


Skulpture raširenog dlana

Anđeli, meleki, leptirice, namiguše, krilate majke, žene, ljepotice, ljubavnice i nevjernice, putene magijske figurice plodnosti i obilja iz pradavne prošlosti, oblikovane u kamenu plemenite strukture, kipara Petra Hranuellija zaokupljaju na više razina i načina. Hranuelli, prije svega, kao kipar zaokupljen je ljepotom oblika, putenošću i podatnošću materijala i materije. S druge strane uživa u negiranju tvrdoće kamena, spoznaji i duhovnosti nevelikih ženskih figurica koje ispunjavaju rašireni dlan i pozivaju nas na dijalog s kamenom, kao što nas i sam Hranuelli poziva da zajedno s njim putujemo njegovim kiparskim iskustvom. Poziva nas da osjetimo težinu i dodir obrađenog hladnog kamena, držimo ga u raširenim dlanovima, dodirujemo sjajne i napete zatvorene površine koje osjetljivim jagodicama prstiju pružaju zadovoljstvo i uživanje pri dodirima kamene površine, uranjanje u dubinu intuitivnog i emocionalnog svijeta spoznaje.

Prije svega, studije su to nagih ženskih tijela, male kamene plastike u kojima Petar Hranuelli u kamenu oblikuje figuru, zaustavlja pokret i iskorak u prostor. Stilizirani ženski akt kao vječna kiparska tema i inspiracija Hranuelliju je istovremeno izazov i izgovor. Izazov oblikovanja jasnih, zatvorenih kiparskih oblika u kojima se smjenjuju fina stilizacija apstrahirajućih formi svedenih na razinu arhetipa, prastari antropomorfni simboli i suvremena duhovitost namjeno zaustavljenog netipičnog i nespretnog pokreta u trenutku u kojem igra oblicima i volumenima zaigranog umjetnika čine sretnim i zabavljaju ga. Zaobljene i senzualne, pune i debele, oble i putene, bujnih bokova i velikih grudi, prignute i propete, zaustavljene u koraku, pokretu ili plesu, sa krilima umjesto glave i lica, vesele i vedre, pune snage i života, Hranuellijeve su namiguše njegovi mali anđeli s dlana koji poput riječnih oblutaka nose svoje zapise pisane u kamenu, ispunjene poštovanjem umjetnika prema materijalu. Proces klesanja, brušenja i poliranja svojih malih bokatih golih teta Petar Hranuelli pretvorio je u igru umjetnika koja je istovremeno i ritual, pradavni sveti čin u kojem iz kamena oslobađa mistična mala bića koja su u njemu bila zarobljena sve do susreta s rukom kipara. U tom trenutku Hranuelli se igra stvoritelja, no istovremeno ostaje bogobojazno biće puno strahopoštovanja prema energiji zemlje zatočenoj u srcu kamena.

Istovremeno, Hranuellijeve male kiparske forme izgovor su za krajnje osobne, intimne razgovore između umjetnika i materijala, jer kamen Petru Hranuelliju nije samo slučajno odabrana materija u kojoj ostvaruje vlastitu ideju. Hranuelli oblikuje u bračkom kamenu, najfinijem crnom granitu i bijelom bračkom mramoru, u plemenitom mramoru iz Carrare traži nježno sive niti vodilje i žile u kojima pronalazi otkucaje bila, kojeg isto tako pronalazi u slučajno nađenom kamenju sa velebitskih gora i ličkih gudura, gustom velebitskom vapnencu smeđesive boje prošaranom bjeličastim i crvenkastim žilicama ili ličkom kamenu sivcu, ali i u litotamnijskom vapnencu litavcu iz kamenoloma Bizek sa obližnje Medvednice. Kiparski majstor Petar Hranuelli u kamenu traži dušu, osluškuje duh i dušu kamena te vodi nijeme i duge razgovore u kojima kamen progovara praiskonskim jezikom Majke Zemlje, najstarijim jezikom stvaranja i oblikovanja, jezikom kojim su u pradavna vremena govorili stari bogovi i demijurzi. Hranuelli je nadasve uspješno oslobodio oblik zarobljen i utopljen u kamen, pri čemu parafraziranje Aristotela nije bogohulno pretjerivanje, zato što je Hranuelli doista, uzastopnim udarcima u površinu kamena, čas snažnim i jakim, a potom opreznim, mekim i laganim, oslobodio svoje male krilate bucke odstranivši suvišnu vanjsku kamenu oblogu. Klesanjem kamena, odlamanjem i oduzimanjem ostvario je volumen i prostor koji su u svom prožimanju i sažimanju na površinu izvukli davno zarobljene oblike, što samom procesu stvaranja daje vid obrednog plesa s kamenom, igru oslobađanja oblika, pokreta i priča zatočenih u samo srce kamena. Figurice Petra Hranuellija mogu se osjetiti, odvagati, odmjeriti i pročitati dodirom ruke, a svakim pomakom motrišta mijenjaju nebrojeno mnogo kompozicija i pokreta. Ovisno o kutu gledanja figurice osvajaju nevelik prostor oko sebe i igraju vilinsku igru zavođenja.

Kiparska duša Petra Hranuellija je stara. Drevna i puna mudrosti i poštovanja prema materijalu i materiji. Umijeću i znanju. Obliku i ideji preuzetoj iz nasljeđa predaka što su na samom početku stvaranja antropomorfnih oblika zaustavljali vrijeme i pokret. Strpljivošću prvih srednjeeuropskih hominida i paleolitskih umjetnika Hranuelli u šamanskom ritualu lomljenja, brušenja i poliranja kamene površine oslobađa figurice svjetlosti pune snage i života što prkose novim tehnologijama i brzim rješenjima. U nesvjesnom mehanizmu preživljavanja Hranuelli poseže za kamenom, živom materijom koja progovara, sluša i poput Duha svetog govori svim jezicima svijeta, najstarijim jezikom Majke Zemlje, titrajima i zračenjima atoma i subatoma što umjetnika čine prvim do demijurga, izvlače na površinu i spašavaju ga od utapanja u osrednjosti, dosjetkama, umjetnosti trenutka i destrukcije, čineći ga tako umjetnikom svijetle strane stvaranja dobre (i vječne) umjetnosti.

Petar Hranuelli još uvijek traga za kamenom mudrosti, oslobađa tragove života zarobljene u kamenu, njegov duh i dušu, individualnost i besmrtnost, naglašava važnost misterija stvaranja, oblikovanja i nastajanja, vezu između zemlje i neba, materije i duha, što u sinergiji stvaranja kamenu udišu misterij života.

Draženka Jalšić Ernečić, Koprivnica, 03.05.2014.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------



Svevremenska vitalnost

Duhovita nota u ostvarenjima Petra Hranuellija prisutna je od početaka njegova umjetničkog rada. Kako se ne nasmiješiti Veneri na motorinu ili Anđelu na klupi koji, ponekad, može zasjesti na ljuljačku pa ispod neke krošnje i osvijetljen mjesečinom razveseljavati namjernike? A Petrovi su anđeli zapravo prerušene Venere. S dodatkom malenih krila. Za njihova korpulentna tijela to su tek krilca, ali kao da bi – lako nam je zamisliti - i bez njih sva ta ženska bića (premda tobože inkognito prisutna kao Anđeo X) – tako zaobljena, punašna i meka - mogla poletjeti. Uostalom, zar ona nisu već i doletjela u mašti koja je u Petrovim rukama iznašla svoje zahvalno oruđe za utjelovljenje snova?
Taj dojam fizičke lakoće postaje metafora duševne lakoće, opuštenog pristupa životu u kojemu se sve što se prikazuje donosi u svome optimalnom stanju, na vrhuncu životne moći i jedrine, kako nam je predočen Bik u pokretu čiji uvjerljivi napon snage nije sapet nikakvim grčem niti naprezanjem. U sasvim spokojnom i hedonističkom ključu valja pristupiti i Bull Rideru. Kao iskazu vitalnog obilja zbog čega Hranuellija doživljavam kao osobitog tvorca isklesanih panegirika i ditiramba čime slavi veličajnost prirode, radosno slavlje postojanja.
Pa i kada epiderma njegovih bića – primjerice u Velebitske Venere – nije napeta, nego izbrazdana poput presjeka geoloških slojeva, i tada je to tek ornament, nipošto bilo kakvo tragički intonirano očitovanje čovjekove egzistencije. Dakako, umije se Hranuelli poigrati i izrazitije reduciranim, odnosno apstraktnijim formama kao u primjerima Figure I ili Anđela u poletu. Premda su i to radovi nadasve intrigantnoga koncepta i dojmljive izvedbe, naglašenije modernistička po svome karakteru, autorova duboka vokacija uvijek ga iznova odvuče – na sreću i zadovoljstvo zahvalnih promatrača i uživatelja erotskoga plasticiteta - u smjeru arkadijske pjesme i beskonačne plodonosnosti.

Nikola Albaneže,
30.4.2014. Galerija Zilik, Karlovac

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------


"Život Venere"

Petar Hranuelli godinama u svojim skulpturama razrađuje temu Venera koje su s vremenom postale i njegov zaštitini znak. Klešući ih u mramoru, ili svom omiljenom materijalu bračkom kamenu, razrađivao ih je u najrazličitijim varijacijama, uvijek naglašavajući njihove zaobljene, senzualne oblike. Više ili manje apstrahirajući formu, Hranuelli je u ciklusom Venera dao hommage svojoj nepresušnoj inspiraciji - Willendorfkoj Veneri, ali i nekim umjetnicima poput Constantina Brancusija čije je djelo čvrsta točka uporišta svih njegovih skulptura bilo da se radi o Venerama, Anđelima, Katedralama...
Kao i čuvena prethistorijska Venera tako i ona koju kleše Hranuelli ima u sebi nešto iskonsko što ju čini privlačnom. Savršena na neki način u svom svojem nesavršenstvu, Hranuellijeva Venera je u jednom trenutku počela živjeti nekim svojim životom - od statične, zatvorene mase, postupno se oslobođala i iskoračila svojim volumenom i pokretom u prostor. A kad se činilo da je temu Venera do kraja iscrpio, Hranuelli je zaokrenuo smjer pristupivši joj s dozom humora, poigravajući se s njom i ironizirajući svaku mogućnost da sebe i ono što radi predstavi na pretenciozan način. Venera u Hranuellijevoj novoj interpretaciji postaje lik u vlastitom univerzumu. Ona se vozi na romobilu i motoru te postaje dio priče koja se tek treba ispričati.

Romina Peritz
Galerija Buljat, 2. - 11. studeni 2013.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------


Male forme koje obrađuje Petar Hranuelli sinonim su za finoću, duhovitost, svježinu i dopadljivost. on je još jedan izdanak bračke klesarske škole koji uistinu znalački pristupa raznim vrstama kamena. Često poseže za stilizacijama ženskog akta, a osobito zanimljivo kombinira mramor i granit.

Davorin Vujčić
GLIPTOTEKA , Zagreb 2011.
"Skulptura u kamenu od 1991-2011."
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------


Revni klesar i nevjerne Venere

Kako prići figurinama Petra Hranuellija, kako što potpunije doživjeti te ženske aktove, konvencionalno nazvane Venerama?

Osim na uobičajeno kretanje oko objekta, kretanje koje stvara oblike u vizuelnom iskustvu, pozvani smo također da ih okrećemo na dlanu. Da pored promatrača budemo i mjeritelji obujma i njegovatelji površina. Osijetljivim jagodicama prstiju i toplim dlanom obgrljujemo tijela koja uzvraćaju svojom prilagodljivošću i podatnošću. Uzajamno se epiderme tkiva i kamena uvjetuju svojstvenom im taktilnošću. Tako su ti stari oblici-stari po iskonskom prisustvu u čovjekovu stvaralaštvu-uvijek novi ako ih neprestano obogaćuju novi pogledi i dodiri.

Doista, koliko aktova toliko raznovrsnih položaja. Bez ikakve shematičnosti i bez krute egzaktnosti, a samo s osjetilnom gipkošću skromnih plastika u kojima jepomirena suprotstavljenost elementarnog materijala i osmišljenost oblikovanja, Petar stvara tijela osobitih mjera i proporcija. Simetrija je tu izlišna, ali unatoč slobodnom rasporedu masa ili ponekoj snažnijoj torziji, ova torza ipak ne prkose prirodi. Njihova lakoća volumena rezultat je naročita spoja organskih i ujedno apstraktnih formi. U formalnom pogledu te ženske korpuse možemo shvatiti kao sjecišta tokova, kao njihovo nabreklo čvorište, odnosno kao ishodišnu točku daljnjeg razvijanja tih silnica.

Hranuellijeve Venere, te skulpture dlana ( poneka i momačke podlaktice ili djevojačkog krila ), vesele i pune snage, vedre poput jutarnjeg svjetla, životne su i bremenite-pružaju nam se privlačeći namjernika, otvaruju svoju intimu u snažnom plodonosnom ritmu. Ne preostaje nam nego popratiti, likovno pročitati,tu potpunu integraciju njihovih tijela u prostoru osvojenom rastom,stasom i dinamičkimokretom. Oblik je svakako podčinjen materijalu ( tek ponegdje uočavamo suzdržano naneseni pigment ) do stupnja da govorimo o prirodnosti oblika-oblutka; kao da ih je oformila abrazivnost prirodnih sila. Nešto izražajnija prisutnost djelovanja ruke nalazi se na jednoliko i oporo ornamentiranim površinama.

Stilizacijom statue poprimaju karakter simbola,kao da zadobivaju ponešto od božanskih prerogativa. Njihove tipske značajke neizbježno ih povezuju s prethistorijskim Venerama, s magijskim figurama plodnosti. "Sva je u jednoj loptastoj okruglini" - reći će pisac za Willendorfsku Veneru koja je svojom veličinom ( 11 cm) i kompaktnošću drevna sestra malih Hranuellijevih Venera; tek su ove potonje usvojile i nesputani plesni pokret juvenilne napetosti.

Nikola Albaneže
2005. Galerija Arho, Zagreb
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------



PALMIŽANA MENEGHELLO 20.V. - 6.VI. 2012.

Bračanin, klesarski đak iz Pučišća, kipar i galerista Petar Hranuelli , /1975./ otvara 20. svibnja 2012., u okviru ljetnih kulturnih zbivanja na Palmižani, izložbu s dvadesetak skulptura i akrilika na temu ljudskog tijela pod naslovom božanskih bića anđela i poganskih božica venera. S našom percepcijom nebeskih bića, lakih, svjetlećih, elegantnih, mekih, povodljivih, taktilnih formi, Petrovi kipovi nemaju nikakvih dodirnih točaka. To su teške mase, krupne, prizemljene, čija je ovoljudska pripadnost naglašena jasno izraženim označenjima spolnosti, rascvjetalim venerinim brijegovima i snažnim muškim udom koji krasi međunožja anđela. Ako im je i stavio krila, to je tek naznaka koja mu je služila u zaokruživanju formi.
U te otežale kamene forme kipar pokušava uklesati lakoću, osjećaj opće pokretljivosti, lebdenja, one plešu na jednoj nozi, okrenute su jednim bokom, pognute su, u skoku su, u nekom stalno drugačijem gibanju koje ihdovodi u beztežinska stanja osvajanja izvanzemaljskog prostora, u desecima različitih položaja. Za svoje skulpture ovaj pučiški đak, je izabrao snježno bijeli prilepski mramor, svjetlac iz Brača, a crni je granit došao iz dalekog Zimbabvea. I njegovi novi akrilici na platnu su kromatski čisti – crni, bijeli, pokoja nijansa sive. Sve je strogo podvrgnuto formi, a rezultat su mekani, taktilni, erotični prikazi muških i ženskih aktova. Na početku svoga bistvovanja anđeli nisu imali krila, ona su se pojavila u prikazivanju tek kasnije, kako bi označila za ljudski rod nepojmljivu brzinu kojom se anđeli kreću beskonačnim beskrajem. Riječ anđeo znači – vjesnik, u biti su anđeli sluge Božje, strogo hijerarhijski organizirana vojska koja provodi i proslijeđuje sve Božje zapovijedi, zabrane, objave i naredbe, čvrsti i neprobojan tampon između Boga i ljudi. Ne smiju imati svoja mišljenja niti razmišljanja u obavljanju od Boga naređenih zapovijedi. Stoga se i dogodila velika pobuna anđela, kojaje dovela do pada anđela i njihova protjerivanja iz nebesa, uslikana od svih slikarskih velikana prošlosti. U starim dokumentima navode se nekoliko razloga pobune. Jedan je što su su se htjeli usporediti s Bogom. U knjizi Jesaja označen je Kralj babilonski kao anđeo, koji se htio uzvisiti do Boga, pa je bačen u pakao.
U knjizi o Adamu i Evi, Bog se i razljutio jer anđeli nisu htjeli odati respekt ljudima načinjenim iz "manjevrijednog" materijala - zemlje, a oni bijahu od plamena i svjetlosti, te nisu htjeli kleknnuti pred sinovima i kćerima zemlje.
Sloboda mišljenja također je dovela do protjerivanja anđela iz nebesa, jer su htjeli pravo na vlastite spoznaje.I na kraju ljubav i požuda. Po tajnoj, ljudima skrivenoj, apikrifenoj knjizi Henoch, je požuda i želja za ljubavlju dovela najviše do pada anđela. Bog je jednu posebnu grupu anđela zadužio pomoći u stvaranju rajskog vrta na zemlji. Kada su se anđeli spustili na zemlju, zaljubilisu se u zemaljske kćeri, otkrili su im nebeske tajne i s njima začeli djecu, veliki narod Nephilim.
Bog, personifikacija ljubavi, se toliko strašno razgnjevio da njegova nebeska vojska želi i ljubav priželjkuje. Kaznio ih je zbog osjećaja ljubavi i predaje njoj, te ih je protjerao iz neba, oduzeo besmrtnost i pretvorio u demone. /vidmo danas svećenike .../ I velika poplava je poslana zbog toga na zemlju – čitav narod zemaljskih kćeri koje su ljubovale i množile se s anđelima , te njihove nasljednike - moralo se iskorijeniti i uništiti. Ako Petrove anđele hoćemo ubrojiti u anđele već zbog krila njihovih, onda su to ovi posljednji. Odmetnici, iz ljubavi, koji se u svojim moćnim teškim kamenim obličjima, s malim krilcima osjećaju, okruženi zemaljskim krajolikom i stvarima – ugodno i poželjno. A kipar – kada pomisli da je njegovim Venerama potrebito malo neba, jednostavno ih onako mramorne utopi u božju hranu - med.

Dagmar Meneghello
2012. Posjed Meneghello, Palmižana
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------



Iza međa nedohvatnih naslada

Rajskih li slasti ponuđenih pogledu: Venera zaronjena u med, okupana, pročišćena medom. Povlastica vida, kojemu je tako ekskluzivno omogućeno da upija i da se sladi ponuđenim prizorom, izaziva i draži i naša ostala čula - okusa, mirisa, opipa…

Međutim, suzdržimo se. Ovaj put ne stižemo do takvoga ispunjenja. Nagrada vjernima ostaje na slikovitoj razini poput vizije kojoj valja težiti. Do toga medenog, cvjetnoga soka što ispunio je ostakljeni vrt pretvorivši ga u hram slatkoće, nećemo doseći pa niti otajni nektarij, omotan zlatnožutim svjetlom, dlanovima upoznati

Prelamanje odraza umnaža figurinu, tu negdje je privid, samo ga ne razlikujemo od zbilje. Ili nemamo što razlikovati; privid jest zbilja. I obratno. Neka neobična poklapanja. Promatrajući Veneru u medu – dakle, u materiji koja svojim simboličkim značenjem označava, pored ostalog, i spoznaju samu -uviđamo, točnije spoznajemo privid. Korak dalje i dublje u refleksiju nameće pomisao kako je ipak možda samo riječ o prividu spoznaje.

Bilo to kako god vam drago, ostavimo načas himeru gnoze i vratimo odvraćeni pogled na predmet. Luminizam u ovim djelima pokazuje se poput znanoga kinetičkoga efekta kojemu je žrtvovan kamen, ubran kao Zemljin plod, te dodir materijala koji poprima trajne oblike. Međutim, budući da svjetlosni učinak ovdje ipak nije sam sebi svrhom, pred nama je, na neki način, višak obavijesti, preobilje koje možemo shvatiti kao poigravanje značenjima i oblikovnim postupcima. U središtu, doslovnom i idejnom, nalazimo ženska tijela osobitih mjera i proporcija, tijela vesela i puna snage, vedra poput jutarnjeg svjetla, životna i bremenita. I to je dosta. Kud ćeš više? Poput pčela-medarica oblijećemo ih u potrazi za mednikom. Izvan središta pak, a tamo je, dakako, sve ostalo, širi se njegovoočitovanje, emanacija duha kondenzirana u dodatnom činu koji – poništavajući klasični doživljaj skulpture – potvrđuje njenu aktualnost.

Nikola Albaneže
2007. Hotel Dubrovnik, Zagreb
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------



O djelima Petra Hranuellija

Poput oblutka s morskog žala Hranuellijeva statueta anđela polegla se u dlanove. Bliješti bjelinom i žari senzualnošću iz svjetlosti i topline ukradenog Sunca u kamenu. U preplitanju dlanova i krila duh se gane i sjećanja navru na one koji su postali inženjeri neba. Peče. Punašna, obla figura žene bujnih grudi i raskošnih bokova u zaustavljenom gibanju brižno nagnuta, podatna… Svojom obezglavljenom i bezručnom tjelesnošću sažima suštinu pučkog vjerovanja u anđele. Dovoljna je misao da su tu, da postoje. Od njih ne zahtijevamo djelovanje. Oni su potsjetnici, putokazi i sadržatelji sjećanja. Samim tim su čuvari naše ljudskosti. U Hranuellijevom anđelu to je moja raskošna teta velikih plavih očiju i miris toplog ispečenog slavonskog kruha iz njezinog dlana.
Tako malena djela u matematičkim dimenzijama, a tako snažna u svojoj poruci Hrauellijevi Anđeli su potresni.
Kad se duh oporavi, tada oko ulovi jednostavnost i ljepotu forme; neizmjernopoštovanje prema materijalu kojem se prilazi. Ono emanira osjećaj vrlo opreznog prilaženju kamenu u kojem se daje prostor za njegovo postojanje od jedne intervencije dlijeta do one druge i tako ga se pušta progovoriti u svoj snazi i moći mase. Apsolutnost mase, njezina zbijenost, netaknutost tek probijena u intervenciji oduzimanja i puštanja prostora u nju, nosi praiskonski osjećaj poštovanja prema snazi i sili prirode do granica strahopoštovanja kad se osjećaji prelijevaju u mistiku, ritual, svetost.
Već ciklusom „Venera“ Hranuelli, poput bijesnim udarcem čekića, komunicira nam nutarnju snagu sveg postojećeg koja se tek pomalja u vanjskoj opni predmetnog svijeta.
Kulminira u „Katedrali“ iz 2008. u granitu. Oduzeto je sve suvišno i ostavljen je brod i jedro. Svetost je doplovila u onu koju mi danas poznajemo uobličenu u kršćanski nauk Uređena je i razumljiva. Divlji udarci čekićem i dlijetom skriveni ispod glatke bijele površine anđela u katedrali su pretočeni u uređenurebrastu teksturu njezinog tijela-broda i njezinih krila-zvonika. Nutrina broda zadržava svojstvo anđeoske površine, te tako katedrala postaje ekvivalent mise koja se ovija oko čina euharistije.
U crtežu Petar locira raspored budućih masa. Kratke, oštre strukturne crte nastale gotovo udarcem olovke po papiru režući ga, grade sjenu tamo gdje dlijetom se otkida kamen i ljudska ruka pušta prodiranje prostora. Grafičkom modelacijom u velikom kontrastu svjetla i sjene jer tamo gdje je svjetlo na papiru, gdje papir postoji sam sa sobom, a u skulpturi to je nedirnuti kamen, nameće se lik putene žene nadahnute pretpovijesnom Venerom. Zanimljivo je pratiti kroz crteže gradaciju intenziteta poteza-udarca olovke u pritisku na površinu papira i u njihovoj gustoći. Negdje su toliko tamni i snažni da probijaju obrisnu crtu.
Bilo snažnim urezima grafita u papir, bilo frenetičnim, uzastopnim, jakim udarcima u kamen u vremenskom protjecanju, PetarHranuelli kroz simbol forme, progovara o STVARANJU I POSTOJANJU, te silnoj ljudskoj želji za njegovim razumijevanjem od pretpovijesti do danas.

Snježana Kauzlarić, dipl. pov. umjetnosti
U Slavonskom Brodu, 18. lipnja 2012.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------




Venera anima mundi

Neprikosnovena upućenost prema iskonu oblika i značenja pogađa nas snažnom otvorenošću kroz radove kamenih Venera kipara Petra Hranuellija (1975).
Dojam je pogođen ne samo formom i strukturom već i patinom kamena koja time neposredno upućuje na želju da se istraže poveznice između aktualnosti i nasljeđa kojeg ove statue duhovno baštine iz riznice dalekog primordijalnog svijeta.
One ne samo da predstavljaju nesvakidašnju senzibilnost jedne rudimentarne i pred klasične forme koja nije slučajna, već ujedno pretpostavljaju podrijetlo svih drugih antropomorfnih predstava koje su kasnije nastale upravo temeljem takvih primjera odnosno njima sličnih prapovijesnih uzora.
U tom pogledu ove Venere pretpostavka su ne tek senzibiliteta već i hrabrosti povratka izvornome, samosvojnom i neukalupljenom modelu kiparskog izraza sada prikazanog u suvremenoj izvedbi načinjenoj modernim umjetničkim alatima.

Ponajprije nas ovdje zatiče ona tako rijetka uvjerljiva izražajnost kada se radi o mitopoetičkom naglasku u modernom umjetničkom djelu koje time biva transponirano kroz vrijeme i prostor. Drevni simbol kao uzor i nadahnuće sada se pokazuje kao snažan autorski motiv što čini bližim uhu tajanstveno šaputanje jedne gotovo predmitske paradigme, istodobno donoseći i estetsko osvježenje ali i intrigantnu asocijativnost usmjerenu ka shvaćanju konteksta autore i dijela. Sasvim nedvojbeno Venere Petra Hranuellija odbljesak su jednog pradavnog fenomena koji kasnije kroz razne vidove svog izražavanja bitno određuje razvoj duhovnosti i umjetnost u kojem one, Božice, postaju veličanstvenom svjetskom dušom odnosno maternicom svijeta prisutnom još od pravijeka pa do kasnije neoplatnoske duhovnosti i drugih misterijskih primjera. Taj kontekst upućenosti prema misteriji, tajni ili onom skrivenom ili ezoterijskom ali oduvijek aktualnom čini Petra Hranuellija prisutnim ivrijednim u značajnom generacijskom okruženju zainteresiranom u tom području (Josip Zanki), ali također i u široj panorami hrvatskih umjetnika upućenih istim ili sličnim interesima (Željko Kipke, Vladimir Dodig Trokut).

No za razliku od spomenutih, medij i način kojim barata Petar Hranuelli izrazom je izvorne i gotovo rodne fascinacije kako podnebljem kamena tako i uzorima gotovo primarnim i različitim od često popularnih ezoterijskih slikovnica zato jer njegova umjetnička praksa svoje ishodište i uzor vidi u artefaktima nastalim daleko prije nego što je, moguće, iskopan prvi grob.
Venere se ovdje svojom ljepotom, dražima i čilošću zbivaju usred kamena slaveći život kao onu univerzalnu odrednicu gdje umjetničke asocijacije odišući prozračnošću jednog nevinijeg doba. Kao da nas sada dotiče vrijeme u kojem još nije bio sazidan globalni labirint od kamenja, neba i ljudskih duša, pase zato tada po prirodi stvari obradom kamena mogao udahnuti život svim stvarima.
Naravno, i samom kamenu za kojeg se vjerovalo da raste iz utrobe zemlje. Zemlje koja je podjednako rodna i plodna kao Božica, odnsono Velika Majka koju Maria Gimbutas u svojim arheološkim raspravama prepoznaje kao dušu što svemu i svakome udahnjuje život.
Tako nas na svoj način i ove skulpture kamenih Venera odvode u no područje doživljaja u kojem se svijet prepoznaje kao ono što postoji prije bilo kakvog grijeha okolnosti, a jedini orijentir u svemu tome jeste famozna majka snova, anima mundi (svjetska duša) koja oduvijek provocira neiskazivu izvornost otajstva srca.
Moguće prkosno, možda i izvan poželjnog toka suvremenih umjetničkih nastojanja, kipar nam poručuje da ne postoji neka kažnjiva misao kada je u pitanju izvornost, pa ove Venere kao da kliču: Non serviam! (Ne želim služiti!).

Snage izraza kod izloženih skulptura ni danas se ne odriče ničega.Tu se ne sluti nikakav bijeg, ne želi se biti drugdje. Dapače, one potenciraju sve veze i odnose koji se stječu rođenjem i uvode nas u vječnu zagonetku našeg vlastitog položaja u svijetu. U tome i jest vrijednost predstavljenog nesputanog srca života kojim nas umjetnik podsjeća na mladost svijeta, na radost koju izmiče tome da ono zauvijek bude ugušeno smrtnim krikom, zazivajući produženje značenja koje je odmaklo od toga da se zasniva na neodređenošću figure. Karakter izraza tu odbacuje svaku konfuziju težeći jednostavnosti i prikazujući ženu u nijansama onog mentalnog pejzaža koji je dalek od nespokojstva i neurozama modernih psihologiziranih prizora. Ujedno, naglašeni dojam slavljenja začudno stoji okrunjen misterijem rođenja ali analogijom zemlje i neba, utjelovljen u ovim kamenim gospodaricama života i zavjetnim simbolima naravnih vjerovanja kao svojevrsnepredodžbe psihičke obnove svih ljudskih energija. Venere Petra Hranuellija pružaju se pogledu koji dotiče onu nezaobilaznu dijakroničnu narav potke svjedočenja o naslućivanju pretpostavljenog zadatka neumrlosti duhovne inspiracije što u sebi simbolički objedinjuje misterij život i svijeta samim motivom božice kao njegove možebitne prve autentične izvornosti. Dakle, kao onog što je uvijek i zauvijek izvorno.

Marijan Grakalić
MUZEJ GRADA SKRADINA, 2011.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------




Katedrale

Izgradit ćemo katedralu toliko veliku
Da će oni koji je budu vidjeli dovršenu
Misliti da smo bili mahniti.
Kanonik katedrale u Sevilli (1402.)

Sakralne građevine, crkve i katedrale, naše su kulturno blago i važna obilježja našeg podneblja. Zamišljene su kao prostorni model svijeta – koji kanonski prenosi viziju kozmosa u omeđenom prostoru crkve. One su mjesta u kojima se stoljećima kovao naš duhovni identitet. Moćne su kamene čuvarice naših životnih tradicija i običaja. Život je našega čovjeka u njima započeo i u njima završavao. Snažnim uspravnim tornjevima, koje samo krovovi drže da ne polete u nebo, one oplemenjuju brojne vedute naših krajeva. Sama su mjesta često procvala tek kada je iz tla bilo podignuto crkveno zdanje.

Forme crkvene građevine mijenjale su se sa pojavom novih stilova u našoj kulturi, ali nikada se nije puno odstupalo od strogezadanosti njenog volumena – tek shvaćanje moderne sakralne arhitekture više podliježe individualnom pristupu.

Petar (grč. Petros - stijena) slobodno pristupa tome shvaćanju. Čvrsto i tektonično kleše, oblikuje kamen, dok iz njega ne iznjedri čistu formu – katedralu. Razlaže je u plohe, sastavlja je od više dijelova, površine atribuira raznovrsnim uzorcima, mahnito se poigrava mogućim oblicima skulpture. Ne podliježe ponavljanju, on kroti tvrdi granit, oblikuje od organskog prema geometričnom, vidijama titravo urezuje i grebe po površini kamena, stvarajući ritmične teksture ili pak patinaste plohe. Ne figurira radikalno, već sa malo elemenata dočarava simbolički značaj kojega forma katedrale predstavlja. Satove je sa zvonika premjestio na papir, propitkujući koncept vremena kao neizbježne pojave, koja ruši sve pred sobom, čak i monumentalne kamene katedrale.

Možda jednom Bog uzvrati Petru, pa na njemu – kako je i obećano, sagradi svoju crkvu…

Mirko Škoc
2010. Galerija Zvonimir, Zagreb
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------




UZDRHTALE TIŠINE - ZAPIS

Nerazmrsive linije – izvedene tankim perom na plohi koja preuzima svojstva nedefinirana prostora - pojavljuju se poput tipične aporije koju pred promatrača postavljaju apstraktne slike suvremenog nam doba. Nedoumica je, dakako, vezana uz pitanja značenja što nam ih razotkriva ornament, tako nerazdvojiv od strukture same slike da govoreći o jednom tumačimo oba.
Dojam pisanja, u najmanju ruku bilježenja, koje se u dijakroniji ponavlja na istom mjestu te se nastalim preklapanjem umnaža gustiš grafova, stvara osjećaj legibilnosti, nekog neodređenog prisjećanja na pisanje i čitanje. Međutim, to ne znači da trebamo odgonetati kakvo nepoznato pismo neznana jezika (kriptografija je dostatna tek za složno djelovanje zavjerenika, a suvišna za individualna očitovanja umjetnika). I dijagrami stanja poput elektrokardiograma također posjeduju smisao, čak i ako određenom ritmu ne uspijevamo pripisati egzaktnu emocionalnu formulu.
Nazovimo ih, dakle, psihogramima. Te kompozicije Petra Hranuellija u kojima je autor vrijednosti crteža i kolorita sintetizirao dvama neovisnim pristupima. S jedne strane to su snažni titraji visokih frekvencija i oštrih linija koje odaju rukopis živ i nemiran, a s druge strane rasprostrla i plavna ležernost širokih ploha. Rezultat su predodžbe površina ispresijecanih kaligrafskim, a opet elementarnim i jednostavnim, arabeskama – pulsirajući zapisi upravo uzdrhtali tišinom.
Budući da se u krajnjem i dosljednom zaključivanju svaki iskaz može shvatiti kao izraz duha i duše, ni Petrovi radovi – osim što njima doslovce oblikuje dijagrame, povremeno naglašene i rubnim, sinusnim krivuljama (linea summitatis) - ne bi predstavljali neku izrazitu posebnost. Pa ipak, zanimljivost nalazimo u činjenici da ova djela u formalnom pogledu možemo protumačiti također i kao hipograme. Prema definiciji (James Elkins u „The Domain of Images“) to su predodžbe kojima još nedostaje utvrđena, čvrsta tvorba znaka (kao da su okrnjene i nepotpune, još nisu 'čiste slike'), ali istodobno i svaka mogućnost razdjeljivanja, rastavljanja, odnosno razdvajanja na dijelove.
Neuhvatljivost je stanje imanentno umjetničkom djelu, a Hranuellijev novi ciklus na oku ugodan način to potkrepljuje: ne/kontrolirano bilježeći mnoštvo simultanih putanja što u malim prostornim pomacima istodobno zvuče na fonu kolorističkih kontrasta, Petar je ujedinio dekorativnost kompozicija i nespoznatljivost sadržaja koja nas toliko privlači. Ako i postoje pravila, tješi njihova neograničena varijabilnost.

Nikola Albaneže
„Zapis“ 2007
GALERIJA CEKAO, ZAGREB
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------



PUTNI PEJZAŽ

Ova zemljopisna konstatacija pokriva slojevitost djela i samog raspona opisanog.
Raniji radovi nose element činjeničnog, u pejzažnom, barem na asocjativnoj razini.
Razdjelnice tla ritmiziraju površinu i u vizuri podignutog pogleda stvaraju napetost kroz sraz sigmenata i obrisa u nijansiranju odabrane boje. I linija horizontalnog sugerira ishodište s lika u krajoliku. No postupno motiv nestaje, iako promjene nisu velike.

Orjentiri, makar krajnje pročišćeni urastaju u jedinstvenost slikarskog tkiva organiziranog u pravilnoj izmjeni i nizanju likovnih čestica. I dalje su „prizori“ horizontalnog položeni, sa sastavnicama adiranim jednih iznad drugih. Čvrsti vanjski i unutarnji red povezuje sve silnice enformelne mase dajući čitkost svakoj partikuli. Hranuelli se približio, ili ušao u prostor apstraktne slike u djelo disciplinirane igre. Likovna su to uprizorenja dostatna u svojoj kompozicijskoj širini i visini, no potencijalno se u dojmu ostvaruju i izvan fizičkih granica slike. Razlog za to je u slijedu jednolikih gradivnih jedinki, konstrukciji zadebljanog crtovlja koje u kretanju nema egzaktnih granica. Sukladno tome izbjegavaju se akcenti i nastaje slika trajanja u isječku, mogućnost stalnog slikarskog vitaliteta.

Razumljivo, nije Hranuelli sklon slici zamornog ponavljanja već dostiže istinsku uzbudljivost plohe poradi većih ili manjih mjena u tijeku linija. I eventualnim prekidima, zadebljanjma, točkastim udarima i intrigantnim dijalogom s fondom. Slobodna gesta uravnotežena je s racionalnim u ideji djela. Hranuelli zadržava nervaturu poteza, iskrenje spontaniteta podložnih osnovnoj gradivosti scene. Osjeća se vid stješnjenog prostora koji određuje vrijednosti palete, dinamična svojstva pojedine boje, i u stupanju zgusnotsti odnosno transparentnosti plohe. I difuznost svjetla ima svoju ulogu, bljeskovima (nenametljivim) u nekim partijama. Hranuelli je slikar odnjegovanog kolorizma, kojeg bogatstvo ostvaruje u skladu dominantne boje i usitnjenh, kapljičastih oblika agresivnijih kromatskih vrijetdnosti.
Sve te različitosti dovode do slikarskog pulsiranja u djelu uočljive izvjesne ornamentalnosti. Likovno saće ima prizvuk dekorativnog, jer sluti se u smišljenosti kadra i njegovog rastera, raspored u kojem mnoštvo formi potenciranih blistavošću boje, u međuodnosima imaju protuteze u sličnim razdaljinama.

Ipak što više razumijevamo karakter Hranuelli-jeve slike primjećujemo obrate u iskazu, otklone u stanjima predvidljive slikarske stvarnosti. U energiji slike, u snazi njene ukupnosti. Reljefnost površine itekako podiže značenje pokreta, s užljebinama na materijalno prisutnoj boji, stvarnošću uzdignuća i usjeka s ponuđenim taktilitetom dodira. Hranuelli je slikar modernog senzibiliteta, sklon istraživanju zadržava se uz sam fenomen slike. Produbljujući kroz kolorizam zelenog, sivog, žutog sama sazvučja boje, analizirajući je odnosom cjeline i detalja, te aktivitetom odabranog stvara izražajnost imaginarnog pejzaža.

Stanko Špoljarić
„Zapis“ 2004
GALERIJA HUMANUS, ZAGREB
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------



OTOCI

Petar Hranuelli svojim „Otocima“ tematski i sadržajno pokzuje jasne raspone svojega likovnog mišljenja. To mišljenje generira od poštivanja motiva i odabrane teme do tretiranja boje na likovnoj površini.
Dok slikar u temi pronalazi nostalgiju za Mediteranom, u motivu iskazuje priliku da ovjerovi svoje umijeće.

U panoramskim formatima i tehnici ulja na platnu, boja je obrađena na dva načina: tonski i koloristički. Tonske sekvence akvarelno su razrijeđene a kolorističke potencirane gustim informelističkim namazima boje. Takav postupak stvorio je grčevitu ravnotežu komponiranih elemenata. Stoga i u našemu vidnom polju djeluju trodimenzionalno ali i plošno.

Piramidalnost otočja te horizontale neba i mora komponiraju jednostavan raspored elemenata u formatu. Dok je pojedinim kadrovima višekratnim nanošenjem boje oduzeta jasnija svježina, opći dojam cjeline odiše nadrealnim predznakom nagriženog i ozračenog prostora. Dok nas plava boja udaljava, žuta nas privlači i obuzima našu pažnju. Ne znamo tko plovi ili otoci ili promatrači! Ne znamo tko odlazi i dolazi. Miješa se objektivno i subjektivno, ditiramb i mračna balada.

Tim elementima i ostalm akcentima slikar je svoju uzbuđenost obzorom i horizontom na ekspresivan način uspio postaviti kao temeljni estetski doživljaj.

Anđelko Odak
„Otoci“ 2001
GALERIJA RAZVID, ZAPRESIĆ
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------




PORTRETI - BILJEŠKA O SLICI

Kad je riječ o slikarstvu nekog kipara gotovo uvijek je riječ o formi
izražavanja koja je izvan sfere valorizacije i kvalifikacije. Naime, prema
takvoj slici gotovo uvijek se odnosimo kao prema izrazu umjetnikova
osnovnog životnog i opće umjetničkog vitaliteta, koji progovara o općoj
umjetničkoj senzibilnosti, a ne o slikarskoj vrsnosti ili čak uključenosti u
suvremene tijekove slikarskog promišljanja. Ono izmiče mogućnosti
ustaljenih analiza i kategorizacija. Redovito je riječ o djelima koja se
baziraju na čistoj i neposrednoj opisnosti, a time i neposrednoj komunikaciji
s gledateljem. Obzirom da nije riječ o prvom niti jedinom ciklusu
slika, sav njegov opus dosada nastalih slika potvrđuje isti način komuniciranja
s gledateljem.
Premda se osnovna tema ovoga ciklusa slika ne podudara s
njegovom temeljnom kiparskom preokupacijom, a to je oblikovanje
volumena ženskog tijela, ono što je jasno vidljivo, i iščitava se kao baza
njegove primarne umjetničke filozofije jest jednostavnost, čistoća i jasnost.
Upravo je to vidljivo u načinu pristupanja portretiranju osoba iz privatnog
života. Pa čak je to više slikanje atmosferičnosti kojom zrači pojedini lik
nego portretiranje. Mirnoća i spokoj kojom odišu ovi skicozni portreti
neodoljivo daje dojam kao da su to lica koja žive izvan ovog vremena,
smješteni u prostore izvanvremenske i nestvarne. Obavijeni nekom
mističnom opnom čini se kao da tako žive i u umjetnikovoj misli.

Ta monokromna i neagresivna pozadina, kao aura koja štiti
portretirani lik od suvišnih elemenata, svojom enformelističkom teksturom
daje dojam apersonalnosti nacrtanih likova. A tanke linije koje opisuju
svaki lik na plohi, koja preuzima obilježja nedefinirana prostora, odaju
dojam apstraktne slike. Naime, on u istom komponira i suprotstavlja i crtež
i boju, premda svako od njih nosi svoje zakonitosti i svoje kvalitete. Upravo
time postiže začudan kontemplativni dojam svojih slika. Bez krute egzaktnosti,
no s naznačenom individualnosti u izgledu, ponašanju i ekspresiji,
Hranuelli je ponudio nekoliko prikaza lica svojih bližnjih i prijatelja. Poput
svojih skulptura i ovom serijom slika pokazao je koliko čisto i jednostavno
promišlja i u slikarskom izričaju.
Ovo je slikarstvo svježe, osobno, zasebno i njegovo,
neopterećeno, oslobođeno svih konvencija, kao i zamornog priklanjanja
aktualnim slikarskim problematikama. Hranuelli kao da je izabrao svoj
umjetnički svijet. Svojom neopterećenošću prilikom posezanja za bojom,
kistom i platnom upravo dokazuje da u konačnici postoje ipak samo
umjetnik i djelo.


Rašeljka Bilić Boras
„Portreti“ 2008
GALERIJA IDEALNI GRAD, ZAGREB
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------




VENERE !

Da li nam sam naziv skulpture govori o prirodi radova koje ćemo vidjeti? Da li nam time umjetnik određuje viđeno ili nam samo daje određene asocijacije?
Zašto Venera, zašto ne ljubavnica ili naprosto žena?

Sama skulptura nastaje oblikovanjem volumena. Volumen skulpture doživljavamo ne samo vizualno već i taktilno. Njegovim oblikovanjem umjetnik oblikuje i prostor. Glavni i jedini materijal sa kojim Petar Hranuelli stvara svoje skulpture je kamen, materijal koji ga neraskidivo veže sa porijeklom. Kao kipar i umjetnik formirao se na otoku Braču, mjestu bogate kamenoklesarske tradicije i time za njega odnos prema kamenu ima posebno značenje i čini osobnu prapovijest kao smisao postojanja.

Tematski se okreće vječnom motivu žene/Venere. Podrijetlo je teme u tradiciji, ali način njegove realizacije čini izraz suvremenog. Njegove na prvi pogled
statične kompozicije pažljivim promatranjem i uživljavanjem otkrivaju struju života i energiju koje traju i ponavljaju se. Same figure svojim izrazom tijela pokazuju svoja raspoloženja, jer govor tijela je ovdje primaran. Glave kao neodvojivi vid jedne ljudske, iako u ovom slučaju stilizirane forme, ovdje ne postoje, umjetniku nisu primarne. Skulpture su u potpunosti apersonalne, no samim time nisu nam daleke. Svojom mekoćom boje kao da nas „zovu“ da im se
približimo, dotaknemo i saznamo što nam nude.

Zaokuplja nas i sama površina kamena sa kojom se umjetnik poigrava i istovremeno iskorištava njegova strukturalna svojstva kako bi negirao tvrdoću. Ne postoje pravila, samo umjetnik i djetlo. Odnos kipara prema kamenu zapravo je posebno poglavlje, on mu nije samo odabrani materijal nego ponajprije sinonim za spoznaju kiparstva. Njegove skulpture su istkane kako od tvarnih tako i od materijalno neopipljivih elemenata praznina i sjena, koje im daju naročitu izražajnost, dinamiku i metaforičnost. Umjetnik nije išao u megalomaniju, on ostaje u svom mjerilu, u kojem se u krajnjoj liniji i osjeća najugodnije.
Ono što je svojstveno Hranuellijevim radovima je čistoća i jasnost. On ne teži filozofijama i metafizičkom doživljaju svojih skulptura. On traži i teži onom primarnom i možda najprihvatljivijem doživljaju jednostavnosti. Ponekad je upravo to najteže postići. U tome se nalazi puna ljepota njegovih radova. Petar Hranuelli kao mladi umjetnik svoja nam razmišljanja uspijeva prenijeti na topao i profinjen način čime dokazuje da je uspio dočarati samu svoju prirodu.


Nikolina Mahović
„Venere“ GALERIJA PRICA, 2008.
SAMOBOR
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------


Design R
Copyright 2007 Petar Hranuelli - Design R
O UMJETNIKUŽivotopisSamostalne izložbe / 39Skupne izložbe / 76Likovne kolonije / 50Javni radovi, nagrade i pohvaleBibliografijaOsvrtKontakt