Kako prići figurinama Petra Hranuellija, kako što potpunije doživjeti te ženske aktove, konvencionalno nazvane Venerama?

Osim na uobičajeno kretanje oko objekta, kretanje koje stvara oblike u vizuelnom iskustvu, pozvani smo također da ih okrećemo na dlanu. Da pored promatrača budemo i mjeritelji obujma i njegovatelji površina. Osijetljivim jagodicama prstiju i toplim dlanom obgrljujemo tijela koja uzvraćaju svojom prilagodljivošću i podatnošću. Uzajamno se epiderme tkiva i kamena uvjetuju svojstvenom im taktilnošću. Tako su ti stari oblici-stari po iskonskom prisustvu u čovjekovu stvaralaštvu-uvijek novi ako ih neprestano obogaćuju novi pogledi i dodiri.

Doista, koliko aktova toliko raznovrsnih položaja. Bez ikakve shematičnosti i bez krute egzaktnosti, a samo s osjetilnom gipkošću skromnih plastika u kojima je pomirena suprotstavljenost elementarnog

materijala i osmišljenost oblikovanja, Petar stvara tijela osobitih mjera i proporcija. Simetrija je tu izlišna, ali unatoč slobodnom rasporedu masa ili ponekoj snažnijoj torziji, ova torza ipak ne prkose prirodi. Njihova lakoća volumena rezultat je naročita spoja organskih i ujedno apstraktnih formi. U formalnom pogledu te ženske korpuse možemo shvatiti kao sjecišta tokova, kao njihovo nabreklo čvorište, odnosno kao ishodišnu točku daljnjeg razvijanja tih silnica.

Hranuellijeve Venere, te skulpture dlana ( poneka i momačke podlaktice ili djevojačkog krila ), vesele i pune snage, vedre poput jutarnjeg svjetla, životne su i bremenite-pružaju nam se privlačeći namjernika, otvaruju svoju intimu u snažnom plodonosnom ritmu. Ne preostaje nam nego popratiti, likovno pročitati,tu potpunu integraciju njihovih tijela u prostoru osvojenom rastom,stasom i dinamičkim okretom.

Oblik je svakako podčinjen materijalu ( tek ponegdje uočavamo suzdržano naneseni pigment ) do stupnja da govorimo o prirodnosti oblika-oblutka; kao da ih je oformila abrazivnost prirodnih sila. Nešto izražajnija prisutnost djelovanja ruke nalazi se na jednoliko i oporo ornamentiranim površinama.

Stilizacijom statue poprimaju karakter simbola,kao da zadobivaju ponešto od božanskih prerogativa. Njihove tipske značajke neizbježno ih povezuju s prethistorijskim Venerama, s magijskim figurama plodnosti “ Sva je u jednoj loptastoj okruglini “- reći će pisac za Willendorfsku Veneru koja je svojom veličinom ( 11cm) i kompaktnošću drevna sestra malih Hranuellijevih Venera; tek su ove potonje usvojile i nesputani plesni pokret juvenilne napetosti.

Nikola Albaneže