Rajskih li slasti ponuđenih pogledu: Venera zaronjena u med, okupana, pročišćena medom. Povlastica vida, kojemu je tako ekskluzivno omogućeno da upija i da se sladi ponuđenim prizorom, izaziva i draži i naša ostala čula - okusa, mirisa, opipa…

Međutim, suzdržimo se. Ovaj put ne stižemo do takvoga ispunjenja. Nagrada vjernima ostaje na slikovitoj razini poput vizije kojoj valja težiti. Do toga medenog, cvjetnoga soka što ispunio je ostakljeni vrt pretvorivši ga u hram slatkoće, nećemo doseći pa niti otajni nektarij, omotan zlatnožutim svjetlom, dlanovima upoznati.

Prelamanje odraza umnaža figurinu, tu negdje je privid, samo ga ne razlikujemo od zbilje. Ili nemamo što razlikovati; privid jest zbilja. I obratno. Neka neobična poklapanja. Promatrajući Veneru u medu – dakle, u materiji koja svojim simboličkim značenjem označava, pored ostalog, i spoznaju samu - uviđamo, točnije spoznajemo privid. Korak dalje i dublje u refleksiju nameće pomisao kako je ipak možda samo riječ o prividu spoznaje.

Bilo to kako god vam drago, ostavimo načas himeru gnoze i vratimo odvraćeni pogled na predmet. Luminizam u ovim djelima pokazuje se poput znanoga kinetičkoga efekta kojemu je žrtvovan kamen, ubran kao Zemljin plod, te dodir materijala koji poprima trajne oblike. Međutim, budući da svjetlosni učinak ovdje ipak nije sam sebi svrhom, pred nama je, na neki način, višak obavijesti, preobilje koje možemo shvatiti kao poigravanje značenjima i oblikovnim postupcima. U središtu, doslovnom i idejnom, nalazimo ženska tijela osobitih mjera i proporcija, tijela vesela i puna snage, vedra poput jutarnjeg svjetla, životna i bremenita. I to je dosta. Kud ćeš više? Poput pčela-medarica oblijećemo ih u potrazi za mednikom. Izvan središta pak, a tamo je, dakako, sve ostalo, širi se njegovo očitovanje, emanacija duha kondenzirana u dodatnom činu koji – poništavajući klasični doživljaj skulpture – potvrđuje njenu aktualnost.

Nikola Albaneže