Zemljopisno polje prenjeti u slikarsko polje, koncept je pristupa Petra Hranuelli-a.
Ova zemljopisna konstatacija pokriva slojevitost djela i samog raspona opisanog.
Raniji radovi nose element činjeničnog, u pejzažnom, barem na asocjativnoj razini.
Razdjelnice tla ritmiziraju površinu i u vizuri podignutog pogleda stvaraju napetost kroz sraz sigmenata i obrisa u nijansiranju odabrane boje. I linija horizontalnog sugerira ishodište s lika u krajoliku. No postupno motiv nestaje, iako promjene nisu velike.

Orjentiri, makar krajnje pročišćeni urastaju u jedinstvenost slikarskog tkiva organiziranog u pravilnoj izmjeni i nizanju likovnih čestica. I dalje su „prizori“ horizontalnog položeni, sa sastavnicama adiranim jednih iznad drugih. Čvrsti vanjski i unutarnji red povezuje sve silnice enformelne mase dajući čitkost svakoj partikuli. Hranuelli se približio, ili ušao u prostor apstraktne slike u djelo disciplinirane igre. Likovna su to uprizorenja dostatna u svojoj kompozicijskoj širini i visini, no potencijalno se u dojmu ostvaruju i izvan

fizičkih granica slike. Razlog za to je u slijedu jednolikih gradivnih jedinki, konstrukciji zadebljanog crtovlja koje u kretanju nema egzaktnih granica. Sukladno tome izbjegavaju se akcenti i nastaje slika trajanja u isječku, mogućnost stalnog slikarskog vitaliteta.

Razumljivo, nije Hranuelli sklon slici zamornog ponavljanja već dostiže istinsku uzbudljivost plohe poradi većih ili manjih mjena u tijeku linija. I eventualnim prekidima, zadebljanjma, točkastim udarima i intrigantnim dijalogom s fondom. Slobodna gesta uravnotežena je s racionalnim u ideji djela. Hranuelli zadržava nervaturu poteza, iskrenje spontaniteta podložnih osnovnoj gradivosti scene. Osjeća se vid stješnjenog prostora koji određuje vrijednosti palete, dinamična svojstva pojedine boje, i u stupanju zgusnotsti odnosno transparentnosti plohe. I difuznost svjetla ima svoju ulogu, bljeskovima (nenametljivim) u nekim partijama. Hranuelli je slikar odnjegovanog kolorizma, kojeg bogatstvo ostvaruje u skladu dominantne boje i usitnjenh, kapljičastih

oblika agresivnijih kromatskih vrijetdnosti.
Sve  te različitosti dovode do slikarskog pulsiranja u djelu uočljive izvjesne ornamentalnosti. Likovno saće ima prizvuk dekorativnog, jer sluti se u smišljenosti kadra i njegovog rastera, raspored u kojem mnoštvo formi potenciranih blistavošću boje, u međuodnosima imaju protuteze u sličnim razdaljinama.

Ipak što više razumijevamo karakter Hranuelli-jeve slike primjećujemo obrate u iskazu, otklone u stanjima predvidljive slikarske stvarnosti. U energiji slike, u snazi njene ukupnosti. Reljefnost površine itekako podiže značenje pokreta, s užljebinama na materijalno prisutnoj boji, stvarnošću uzdignuća i usjeka s ponuđenim taktilitetom dodira. Hranuelli je slikar modernog senzibiliteta, sklon istraživanju zadržava se uz sam fenomen slike. Produbljujući kroz kolorizam zelenog, sivog, žutog sama sazvučja boje, analizirajući je odnosom cjeline i detalja, te aktivitetom odabranog stvara izražajnost imaginarnog pejzaža.

Stanko Špoljarić