Hranuellijevo slikarstvo je nadahnuto životom na otoku provedenom u toplini i sigurnosti Jadrana.
Njegove nam slike pričaju životnu priču o čovjeku kojeg valovi sudbine izbacuju na urbanu, betonsku, kadkad sivu obalu. Iako otad postoji kao dio te cjeline, on tu užurbanu svakodnevnicu ne želi  i ne može prihvatiti. Taj jaz možemo jasno iščitati  iz njegovih  radova. Ako promotrimo tematsku šarolikost ovog njgovog ranijeg ciklusa, zaključujem da nije težio određenom, već je dopustio da mu se motivi sami dešavaju. Tako nastaju aktovi, kafići, krajolici i poneka nostalgična sjećanja. On ne traži, prije bi se reklo da nalazi. Hranuelli je prvenstveno

sudionik a tek onda promatrač. Promišljanje i doživljajnost u njemu su sretno pomireni u jedno. Strah od onog što otkriva u sebi, ili nalazi u okolini, ukroćen je zavidnim optimizmom.

Pastoznim namazima živih boja probija kroz mračne valere – poput svijetla svijetionika obećaje sigurnost druge obale. Spoj destrukcije i konstruktivnog u tim su radovima intuitivno uravnoteženi. Tako senzitivnije oko može prepoznati moment, gdje su obje krajnje ljudske prirode u proporciji. I baš to čini taj ciklus neobično vrijednim i zanimljivim. Hranuelli jest borac, ali srcem i prije svega sa samim sobom.

Luka Bunić